Delibašić Milka je multimedijalna umjetnica iz Crne Gore koja radi u različitim medijima poput crteža, video instalacije i performansa. Njeni radovi nastaju iz osjećaja nelagodnosti u prostoru. Istovremeno je zainteresovana za odnose virtuelnih i aktuelnih prostora, kao i za odnose tijela i prostora, tijela i slike.
Diplomirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, studijski program Grafika. Studijski je boravila na Fakultetu za savremenu umjetnost u Pont-Avenu, Francuska(2011). Dobitnica je granta za istočnu Evropu za pohađanje kursa ,,Crtež- ideja, kontekst, slika’’ na Salzburškoj ljetnjoj akademiji lijepih umjetnosti, Austrija (2014). Master studije iz Prostorne multimedijalne umjetnosti je završila na Kineskoj akademiji umjetnosti u Handžou, Kina (2020). Predstavljala je Crnu Goru na Bijenalu mladih umjetnika Mediterranea 17 u Milanu (2015). Dobitnica je Državne nagrade „Petar Lubarda“ u Crnoj Gori (2018). Bila je jedan od finalista ,,Milčik’’ nagrade za mlade vizuelne umjetnike u Crnoj Gori (2021).
NoBody
Sveprisutnost ekrana, fuzija virtuelnog i aktuelnog prostora, doveli su do formiranja novih odnosa koje izučavam u svom radu stvarajući „dvostruki performans“ gdje se jedna radnja odvija na ekranu (virtuelno), a druga u aktuelnom prostoru. Danas smo sve manje u kontaktu sa svojim stvarnim okruženjem, naša percepcija prostora, stvari i ljudi se dešava preko ekrana… Akteri performansa sjede nepomično u fizičkom prostoru dok se njihovo djelovanje odvija na ekranu. Ekran ima funkciju crne kutije koja je postala sastavni dio naših tijela a koja istovremeno predstavlja i mentalni prostor. Akteri ‘stvarne’ predstave su bezizražajni, odsutni. Video snimci prikazuju krupne planove portreta i djelova tijela, kao i figure u pokretu.
Posljednji ples
Polazište za ovaj rad je stvarni događaj. Priča počinje za vrijeme mojih studija a govori o samoubistvu studenta umjetnosti. Dan kada se to desilo, niko od nas nije bio upoznat sa situacijom… Pola godine nakon tog događaja, tokom susreta s jednom studentkinjom u mračnim hodnicima fakulteta, sam prvi put čula priču o studentu koji se ubio u jednom toaletu pored kojeg smo prolazili svaki dan kada bi išli na predavanja. Od tog dana, svaki put kada bih nailazila na taj toalet koji je uvijek bio otvorenih vrata, osvijetljen lošom žutom svjetlošću, unutra bih vidjela tijelo na podu… Ne znam ime studenta, niti kako i zašto se to desilo, djevojka koja mi je to ispričala ni sama nije znala puno o tome, ali njegova smrt je za mene postala simbolička, označavajući nelagodnost u prostoru i pritisak društvenih sistema za koja je bitno samo da funkcionišu bez obzira na osjećanja pojedinca i posledice koje ono ima na njegov psihički život… Ono što nosim u sebi je saosjećanje sa tim studentom čije postojanje i smrt su za mene ostali između realnosti i mita.
Antonen Arto, pišući o samoubistvu umjetnika Vinsent van Goga, naglašava da su motivi samoubistva različiti, ali ipak, upućuje i na odgovornost društva smatrajući da se niko nikada nije sam ubio, da DRUŠTVO UBIJA… Ova priča ne govori nužno o fizičkoj smrti, već ona služi kao metafora za psihičku smrt koju doživljava pojedinac unutar jedne nezdrave sredine… Stoga je ovaj rad posvećen tom studentu i svima nama koji smo previše osjetljivi za ovaj svijet…
U pitanju je video instalacija koja se sastoji od četiri video projekcije. Centralna video projekcija je prikaz tijela u toaletu u kom je izvršeno samoubistvo. Ostale tri video projekcije predstavljaju poslednji ples u kom je, kroz pokret, prikazan jedan raspon mentalnih stanja od meditativnosti do nelagodnosti u prostoru.
Bez naziva
Within a void…
Leptirov san
