Neki dan smo se moja najbolja prijateljica i ja u telefonskom razgovoru pokušavale dotaći svih mogućih tema dok joj beba spava. Kao i obično, naš razgovor se nekako preusmjerio na ženska pitanja. I stvarno, kad promislite, nije neobično što o njima toliko pričamo kad se većina naših iskustava temelji na rodnoj nejednakosti u našem društvu. Otud je, onda, i većina naših frustracija rodno utemeljena. Sada je to postalo još izraženije otkad je moja prijateljica postala majka pa smo imale toliko toga za reći. Među svim stvarima kojih smo se dotakle, razgovarale smo i o mogućnosti da odluka sudskog procesa Roe protiv Wadea bude poništena u SAD-u, čime bi abortus bio proglašen nelegalnim u nekim od saveznih država. Ta mogućnost me na ličnom planu toliko ne pogađa, ali činjenica da se to događa u 21. stoljeću u SAD-u me izuzetno plaši.  Dok smo raspravljale o ovome, dotakle smo se prava koja su imale naše bake i majke i kako je socijalizam u Jugoslaviji sve to promijenio.

U posljednje vrijeme imam jak poriv da se oduprem nostalgiji za dobrim, starim vremenima kada su ljudi navodno znali razlikovati dobro od lošeg, kad su svi bili jednaki i svi navodno podjednako imali i kada je svako imao pristup socijalnim službama. Ovaj moj poriv ponikao je iz želje da ne dižem ruke od svoje zemlje, da održim nadu da će biti bolje i da, možda, i postaje bolje, samo mi izgleda ne primjećujemo taj napredak. Ja baš nisam sigurna u to. Čini mi se da sam pretjerano optimistična u svom nastojanju da ne gubim svu nadu, a samim tim i svrhu. Često samoj sebi djelujem kao ona jedanaestogodišnja ja koja bodri svoj užasno slab školski tim u meču koji će, više nego očigledno, izgubiti. Sve u svemu, to me je učinilo pomalo prekritičnom i pomalo slijepom kada su u pitanju trajne promjene koje su ženska prava omogućila u vremenu jugoslovenskog socijalizma.  

            Da, rekoh svojoj prijateljici, tijela naših baka i majki nije kontrolirala vlast kojom su upravljali muškarci; i da, ženski rad se cijenio i promovirao. Znam da je to krupna stvar, velim ja prijateljici, ali šta je sa svim drugim stvarima? Nije bilo nekog sistematičnog pokušaja emancipacije žena niti su žene bile oslobođene okova nazadnog, patrijarhalnog ozračja Balkana. Ali onda mi je prijateljica skrenula pažnju da to jeste bio jedan sistematičan pokušaj i da to jeste bilo nešto što je umnogome emancipovalo žene iz naše sredine, i to naprasno. Naravno, jasno je meni to, ali ja sam nekako željela više od toga. Stvarno, šta sam više mogla tražiti od Makedonije, pomislila sam, u to vrijeme i u takvom kulturološkom i historijskom kontekstu u kojem su žene tretirane kao kućno roblje bez gotovo ikakvih prava? Ali ovo da, u vremenu u kojem zemlje Evropske Unije, a koje nama brane članstvo, zabranjuju abortus? To me navelo da preispitam svoj pomalo ciničan stav da pretjerano kritiziram sve ono što pripada prošlosti, dok u isti mah znam šta me pokreće na to.

            Taj pokretač je nešto što, po mom mišljenju, i povezuje zemlje bivše Jugoslavije, a riječ je o umiljavanju čvrstoj ruci autokrate. Uzmimo da je taj autokrata Bog, diktator i, u konačnici, otac (uvijek me podsjeti na stih Emily Dickinson, “Lopove! Bankaru! Oče!”). Svim tim likovima treba biti poslušan zato što su mudri, što znaju više od nas i zato što rade sve za naše dobro i pritom žrtvuju sebe. Kad ih ne slušamo, tad smo zločesta djeca koju treba disciplinirati, ponekad i strogo. Bez svog vođe smo tek izgubljeno stado ovaca. Pravimo haos, rušimo sistem. Ljudi ovdje često znaju reći da je razlog zbog kojeg je ova zemlja do srži ogrezla u korupciju taj što nemamo “čvrstu ruku” koja bi nas vodila pravim putem. A onda čujem i da ljudi to dovode u vezu sa našim krotkim diktatorom Titom i možda zbog toga pretjerano reagiram na sve što ima veze sa prošlošću jer sam, zapravo, kao žena infantilizirana i tjerana na poslušnost od dana svog rođenja i tokom cijelog svog odrastanja.      

            Neko vrijeme sam razmišljala o tome šta je nama, književnicama iz bivše Jugoslavije zajedničko. Možda je to baš taj patrijarhalni aspekt koji nas sve ljuti i koji postaje sve uočljiviji u našim djelima i našim javnim nastupima. Što se mene tiče, nikad nisam imala osjećaj da u kulturološkom smislu pripadam toj sceni. Dvije su stvari koje su uvijek stvarale mnogo jaču vezu među književnicama iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Jedna je jezik, a druga rat. Kao Makedonka, nisam se mogla poistovijetiti sa stvarima koje su povezivale književnice iz ovih zemalja.  Isto tako, nisam se mogla u potpunosti poistovijetiti s njima s nekog historijskog aspekta jer prije Jugoslavije nismo imali zajedničku prošlost. Međutim, bila je tu jedna značajnija zajednička kultura koja nas je povezivala – zajedničko jugoslovensko naslijeđe i opće kulturološke karakteristike Balkana od kojih je većina utemeljena na patrijarhalnoj tradiciji.    

             Analizirati teme koje se provlače kroz književnost koju stvaraju savremene književnice iz bivše Jugoslavije ozbiljan je zadatak kojim se bave i kojim će se stručnjaci u budućnosti baviti, a ja na temelju svog iskustva, kao čitateljica i autorica, zaista ne mogu generalizirati. Međutim, ono što iskustveno mogu je potvrditi da se rađa jedna ženska scena u kojoj su žene svjesnije glasa drugih žena kao i svog sopstvenog i u kojoj žene ne pate pod teretom muških pogleda niti se boje pozicionirati kao feministkinje. Naprotiv, u ženama raste jedna zajednička ljutnja – ljutnja zbog nezastupljenosti u uredničkim redakcijama, na festivalima, mjestima na kojima se donose odluke i u krajnjoj liniji zbog nezastupljenosti kad su u pitanju nagrade. Štaviše, žene sve intenzivnije pišu, baš kao što i intenzivnije čitaju.  U konačnici, imam osjećaj da sarađujemo na način koji je sve drugo osim one autokratske tradicije u kojoj smo odgajane. To je, naposljetku, scena koja nadilazi podjele koje su zasnovane na jeziku, ratu, korupciji, historiji, religiji i etničkoj pripadnosti i tu se ja osjećam kao u svojoj kući.