Foto: Tanja Draškić Savić

Femicid je ubistvo žene zbog toga što je žena. U najkraćem. To nije zločin iz strasti jer takvo što ne postoji, niti je porodična tragedija nešto što se nakon kontinuiranog nasilja završi smrću supruge ili partnerice. Ova djela se definišu kao nasilje u porodici, a počiniocima se zbog toga izriču blaže kazne. Ubistvo žene je femicid, a ne „svađa koja je završila kobno“, kako se u medijima nerijetko eufemistički naziva.
O ubici često kasnije slušamo kao o nekome ko nije pokazivao nikakve sklonosti nasilju, bio je divan i miroljubiv komšija i sl. Stvarnost je potpuno drugačija i nikada femicidu nije prethodilo miroljubivo ponašanje ubice, niti se ubistvo dogodi preko noći. Ono je posljedica nasilja na koje niko nije reagovao, čak ni onda kada je žrtva imala hrabrosti da progovori. O inertnosti institucija svjedoče iskustva stotinu žena koje su prijavljivale nasilje i koje bi, obeshrabrene pristupom, u jednom trenutku odustajale.
Kapaciteti sigurnih kuća nisu dovoljni da zbrinu sve žene koje trpe nasilje. Za takav pristup i prevenciju trebalo bi osigurati čitava naselja. A i za ovo sigurnih kuća što postoje – sredstva finansiranja i opstanka uvijek su upitna. Uz to moramo naglasiti da žrtve nisu u jednakoj poziciji i da mnogima nedostaju elementarne informacije, odnosno pristup njima, onda kada je nužno da zatraže pomoć.

Uvođenje pravne definicije femicida, uvođenje femicida kao krivičnog djela u sve zakonske i podzakonske akte, hitno usklađivanje krivičnih zakona s Istanbulskom konvencijom (Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici) i revidiranje kaznenih praksi, osiguravanje prevencije i zaštite od nasilja nad ženama kroz nadležne institucije i multisektorske protokole, dosljednu primjenu zakona i u slučajevima kada dođe do smrtnog ishoda kao posljedice nasilja u porodici da se počiniocu sudi prema odredbama zakona koje predviđaju težu kaznu, zahtjevi su spontanog protestnog okupljanja u devetnaest bosanskohercegovačkih gradova povodom femicida koji se prošle sedmice dogodio u Bihaću.
Naš bol je i vaš sram, nisi sama i nisi kriva, nijedna žena više… neke su od poruka koje su se čule širom Bosne i Hercegovine.
U Banjoj Luci na protestnom okupljanju bila je i aktivistica Melani Isović, iz Oštre nule.

„Ponosna sam na sve žene, ali i muškarce što su došli na protest u Banjaluci, ali i u svim ostalim gradovima širom države. Žene su osvojile ulice u 19 gradova i to nije mala stvar. Tu smo bili_e zbog svih ubijenih žena, zbog žena koje svakodnevno doživljavaju različite vrste nasilja. Zbog žena koje nisu smjele ili su se bojale prisustvovati protestu, da im pokažemo da nisu same. Važno je napomenuti da femicid nije porodična tragedija, već brutalno ubistvo. Jedna od zastrašujućih činjenica što se tiče femicida je da okolina bude svjesna nasilja, ali ne reaguje.

Patrijarhat, štetni rodni stereotipi i dominantna diskriminacija, nejednak odnos između muškaraca i žena, osnovni su uzrok femicida u našem društvu, ali i drugih oblika nasilja nad ženama. Dužnost svih nas je reći ne bilo kojem obliku nasilja“, napominje Melani Isović.

Uz izmjene zakona, promjena medijskog načina izvještavanja o femicidu jako je važna. Način da se negira rodno motivisano ubistvo je predstavljanje ubica kao disfunkcionalnih osoba, ovisnika i sl. Jedan od najgorih oblika amnestiranja počinilaca je predstavljanje femicida kao njihove nesposobnosti „da prihvate kraj ljubavi“. Pa onda djeluje kao da femicid nije posljedica osjećaja muške nadmoći nad ženom, nego „prestanka ljubavi sa njene strane“. To da neko nije mogao prihvatiti „kraj ljubavi“, a ne da je psihopata, stvara neosnovanu empatiju prema ubici u javnom prostoru. Uz vječnu pretpostavku u patrijarhalnom društvu da je to žena „ipak nečim zaslužila“.

PROTESTIMA POKAZUJEMO ZRELOST

Dalibor Tanić, glavni i odgovorni urednik portala Newipe, učesnik sarajevskog protestnog okupljanja, smatra kako je izlazak na ulice ne samo čin solidarnosti nego prije svega naše odgovornosti.

“Prije svega, jako je važno da sve zločine koji su počinjeni, uključujući i onaj posljednji u Bihaću, nazovemo pravim imenom. Femicid je zločin iz mržnje gdje se osobi oduzme život samo zato što je žena. Upravo zbog toga je, barem iz moje perspektive, bilo važno pojaviti se na protestima širom BiH i jasno reći da femicid nije porodična tragedija, ubistvo iz strasti ili posljedica patrijarhata. Femicid je zločin iz mržnje i jasna namjera da se oduzme život jednoj ženi. Ovaj zločin treba tretirati isključivo kao femicid i naša obaveza je da tražimo da se kao takav i kažnjava. Ovo se tiče svih nas. Ovo nije problem pojedinke, već čitavog društva i zbog toga moramo djelovati ujedinjeno, da se ne bi desilo da pojedinka ponovo postane žrtva. Moramo osvijestiti i prihvatiti da femicid postoji oko nas i da postoje pojedinci koji svjesno i s namjerom planiraju da ga izvrše u nekom trenutku. Isto tako, smatram da protestom pokazujemo ujedinjenost i zrelost, jer želimo zaštititi naše građanke. Mislim da je to mnogo više od solidarnosti. To je odgovornost. Dužni smo, svako iz svoje društvene uloge, štititi naše građanke”, navodi Tanić.

Femicid je vodeći uzrok prerane smrti žena u svijetu. Najčešće se dešava u prostoru njihovog doma i potvrđuje kako nema sigurnog prostora za ženu.
Pred protestna okupljanja u bh. gradovima, pojedini političari, poput Saše Magazinovića iz SDP-a i Dennisa Gratza iz DF-a, najavili su lični angažman u saradnji sa institucijama i pojedincima kako bi doveli do zakonskih izmjena.
Iako raduje pomak u političkom diskursu, i svijest o nužnosti reagovanja, iskustvo nas navodi na oprez jer znamo kako provedba i najboljih namjera može izgledati u bh. praksi. Zbog toga je nužno iskoristiti kapital prošlosedmičnog zajedništva i odgovornosti i ne dozvoliti da se energija kreirana oko protestnih okupljanja raspline, kako nam se nemalo puta desilo.

IZLAZAK NA ULICU KAO POSLJEDNJA MOGUĆNOST OČUVANJA VLASTITOG DOSTOJANSTVA

Sanela Kapetanović, urednica na TVSA, smatra da je ovaj trenutak i posljednja prilika za reakciju.
„Izlazak na ulicu sa zahtjevima za osnovna ljudska prava više nije izbor nas koji smo ostali u ovoj zemlji, nego prijeka nužnost i posljednja mogućnost očuvanja vlastitog dostojanstva i golog života. Nama su pred nosom oteli od prava na zdravlje do prava na javni prostor, sve između, ispred i iza toga, a naša tišina i žablja sposobnost prilagodbe uvjerila ih je da njima mogu raspolagati legitimno. Kad se to počne plaćati životima, mislim da je zadnja granica za reakciju. Suludo je išta očekivati od onih kojima smo na ovaj ili onaj način povjerili, uz visoku novčanu naknadu, da će nam pružiti dostojanstvo i slobodu. Imamo najmanje trideset godina argumenata da ih na to moramo prisiliti.
Dakle, nije izbor nego imperativ ustanak protiv ugnjetavanja bilo koga. Možda je to dug proces, možda na koncu ne promijenimo ništa, ali lakše je živjeti ne osjećajući gađenje i prema samome sebi”, zaključuje Sanela Kapetanović nakon učešća na sarajevskom protestnom okupljanju.

Regionalne okolnosti ponudile su nam najgore scenarije vezane za femicid, nasilje i seksualno nasilje nad ženama, od zlostavljanja i ubistva djece prije nego što se ubije majka, do proglašavanja olakotnih okolnosti za zločin silovanja jer je silovatelj bio branitelj, što je nedavni slučaj u Hrvatskoj.
Zabrinjavajuća je visoka društvena nebriga za jedan od najvećih problema savremenog društva, spremnost za relativiziranje zločina, iznalaženje načina da se romantizira ili „humanizira“ odluka o rodno motivisanom ubistvu. Za femicid ne postoje „pravila“. On se u svakom trenutku može dogoditi bilo kojoj ženi, bilo gdje. Neovisno o dobnoj granici, stepenu obrazovanja ili njenoj ličnoj svijesti o nužnosti reagovanja na nasilje.
Te reakcije često ne stignu do onih koji su dužni reagovati u društvu koje uvijek ima potrebu saznati šta se dešava iza tuđe kapije i, onda kada vidi nasilje, pretvarati se da se ne dešava ništa.

Kristina Ljevak (1980, Sarajevo) novinarka je i urednica koja dvadeset godina radi u domaćim i regionalnim medijima. Posvećena je afirmaciji nezavisne kulture i umjetnosti u Udruženju Zvono. Saradnica je brojnih organizacija čiji rad je fokusiran na ljudska prava, borbu protiv diskriminacije i njegovanje kulture sjećanja. Feministica je i LGBT+ aktivistica.