Faruk Hajdarević, student četvrte godine studija na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu – odsjek gluma, za naš portal govorio je o procesu rada na predstavi Majka Hrabrost i njena djeca, transgeneracijskoj traumi mladih u BiH te položaju umjetnosti u našem društvu.

O mladim ljudima u Bosni i Hercegovini se unutar javnog diskursa/prostora često govori u floskulama. Mladi se najčešće stavljaju u kontekst političke inercije i nezainteresovanosti, manjka svijesti o prošlosti i historiji, podijeljenih nasljednika nacionalizma te individua koje ne vide budućnost u Bosni i Hercegovini i koji ju po svaku cijenu žele napustiti. Rijetko su pripadnici novijih generacija u prilici da predstave sami sebe, a još rjeđe da pokrenu razgovor o ratu i naslijeđu rata iz vlastite perspektive. Faruk Hajdarević i njegove kolege – Sara Seksan, Alen Konjicija, Pavle Novaković i Elma Fetić, kroz teatar pokazuju da mladi u BiH ne samo da imaju mnogo da kažu, već i da su politički osviješteni, aktivni, ali i otvoreni i empatični. 

Majka Hrabrost i njena djeca klase profesora Ermina Brave, nastala je kao ispitni rad. Nakon toga, igrala je i na repertoaru Otvorene Scene Obala, u Narodnom Pozorištu Sarajevo te u drugim gradovima BiH. Predstava povezuje Brechtov tekst, smješten u Tridesetogodišnjem ratu i iskustva mladih glumaca poslijeratne generacije. Ovo djelo pokazuje da su nove generacije, za koje se često misli da nisu povezane sa ratom, duboko obilježene njegovim posljedicama. Predstava Majka Hrabrost i Njena Djeca premijerno je izvedena u trenutku kada se diskutovalo o mogućnosti novog konflikta u BiH i mjesec dana prije početka rata u Ukrajini. Stoga, njena anti-ratna poruka, u kontekstu naše sadašnjosti, ima iznimnu važnost. 

Zašto Majka Hrabrost?

Prije svega, to je nama bilo po planu i programu petog semestra. Paralelno s našim bavljenjem Majkom Hrabrosti počeo se često spominjati rat u nekom kontekstu ponovnog izbijanja sukoba, izborni zakon se spominjao. Mi smo taman bili započeli taj semestar uz novi Inzkov Zakon o zabrani negiranja genocida i nastanak priče o ukidanju svih državnih institucija – tačnije sudstva, tužilaštva i vojske, što bi značilo ponovno izbijanje sukoba. Konstantno su postojale prijetnje novim konfliktom. Mi smo svi osjećali kao da konstantno, još od djetinjstva, živimo u nekom međuprostoru mira i rata, ali ovo nam je bio neki najdirektniji ukaz na rat. Tako da smo krenuli od toga da smo mi ipak obilježeni ratom, iako se desio nakon što smo mi rođeni.

Na koji način je naša generacija obilježena ratom?

Svi smo mi odgojeni na nekoj porodičnoj traumi, svi se u kući nosimo s tom prošlošću. Odrasli smo na pričama o ratu – neko više, neko manje. Ali to nismo samo mi. Kada gledamo historiju naše države, svaka generacija je imala neku traumu. Mi smo vreća puna transgeneracijskog PTSP-a. Nije isto odrasti u zemljama Beneluxa i zemljama Balkana. Na neki način to nam je bila i prednost u bavljenju materijalom jer živimo u društvu koje su napravili ratni profiteri. U društvu u kojem vjerske zajednice diktiraju ratni narativ i stalno ga potpiruju. Živimo u društvu gdje silovatelji najnormalnije participiraju u životu. Ništa iz Majke Hrabrosti nama nije daleko. Znali smo tačno koga prozivamo, šta želimo da kažemo i zbog čega. Svi mislimo da su prijetnje samo predizborna stvar, ali nije uvijek tako. Mi smo igrali ispit 4. februara, a manje od mjesec dana nakon toga započeo je rat u Ukrajini. Igrati taj tekst, zapravo, nije bio samo neki lokalni impuls. To nije samo Balkan ni Bosna. Mi sada živimo u posljedicama ukrajinskog rata – cijene svega se diktiraju po tome, život nam je direktno zaokupljen time. Kroz geopolitiča previranja i igre svjetskih moćnika, može i ovdje vrlo lako izbiti sukob. Kad god igramo Majku Hrabrost jasno vidimo ideju koju prenosimo i ta anti-ratna ideja nam je bila ključna. 

Kakvu ulogu umjetnost ima u osvještavanju i procesuiranju kolektivne transgeneracijske traume?

Nas petero smo odrasli na predstavama koje se bave ratnim tematikama. Često se čuje da se igraju samo takve predstave, da se samo o ratu prave filmovi i da mi mladi trebamo nešto novo da radimo. Ja iskreno mislim da je to za nas još uvijek nemoguće. Mladi ljudi su sa svih strana pod utjecajem alternativnih historija. Mi kroz Majku Hrabrost govorimo i o svojim traumama, o stvarima iz našeg djetinjstva i odrastanja. Govoriti to javno, na sceni, bez ikakve zaštite pomoglo nam je da se suočimo s tim dijelovima svog života. A mislim da može i publici pomoći u shvatanju drugog i drugačijeg. U medijima se toliko neki naši problemi banalno spominju, npr. podjele između mladih, da mi imamo neki otpor prema tim temama. Potrebno je da kroz umjetnost govorimo o svojoj perspektivi, jer iako nismo doživjeli rat na svojoj koži mi živimo njegove posljedice. Drago mi je da Otvorena scena Obala ima jednu ovakvu predstavu s ovakvom tematikom. 

Šta je po tebi značaj Otvorene scene Obala za Sarajevo?

Na Obali se stalno mogu vidjeti neki novi ljudi, neke nove energije. Veoma smo otvoreni i za vanjske saradnike, radimo i sa Likovnom i Muzičkom akademijom. To je prostor gdje su svi kreativni mladi ljudi dobrodošli. A i za nas studente bitno je da imamo simulaciju profesionalnog rada te da naše ispitne predstave žive i prikazuju se poslije premijere. Nakon dvije godine korone vidim i novi žar kod publike. Dolazi mnogo ljudi da gleda predstave na Obali, čak i ljudi koji nemaju veze s Akademijom. 

Da li misliš da u BiH nedostaje kultura gledanja pozorišta, odgoj publike?

Mi mnogo stvari ne cijenimo. Imamo veliki pozorišni festival, jazz festival i divan filmski festival koje često ne znamo vrednovati. Ali nije sve tako crno kao što se čini. Pozorište bez obzira na sve ima svoju publiku. Znam dosta mladih parova kojima je odlazak na predstavu postao uobičajen izlazak. 

Šta misliš koliko se umjetnost vrednuje unutar našeg obrazovnog sistema?

Ono što jeste problem jeste odnos prema pozorištu u školama. Jedino otvorene ustanove poput osnovih i srednjih škola mogu pomoći ljudima da steknu naviku da odu u pozorište, da ga nauče cijeniti i analizirati. Ja razumijem da će, pošto je generalno narativ takav da se kultura predstavlja kao nešto od čega nema zarade i u šta se na državnom nivou ne ulaže, mnogo ljudi iz najbolje namjere savjetovati svoje učenike ili svoju djecu, da odu u drugom pravcu. Ali da se ne cijeni dovoljno – ne cijeni. 

Šta ti je u procesu rada na Majci Hrabrost bilo najizazovnije?

Prebacivanje iz pozicije Brechtovog vremena na poziciju današnjice pa na poziciju budućnosti. 

Za kraj, da li možeš preporučiti neku predstavu?

Bez ikakve pristrasnosti, stvarno mogu preporučiti sve predstave koje igraju na Otvorenoj Sceni Obala. Prošle godine je naš repertoar bio jači od repertoara mnogih sarajevskih pozorišnih kuća. Većina stvari koje su se izvodile na sceni nisu bile na nivou studentskog projekta već ozbiljni radovi sa jasnim idejama. Imali smo i veliku posjećenost, toliku da sva publika nije mogla ući na neke predstave. Vrijedi doći i vidjeti nešto novo i alternativno, neke nove ljude koji su veseli i vrijedni.

Zoe Ibrahimović (2000) je studentica dramaturgije na Akademiji Scenskih Umjetnosti u Sarajevu. Završila je srednju školu u Berlinu i Mostaru. U slobodno vrijeme piše blog Hedonixsm posvećen književnim i filmskim kritikama.