Dejan Kožul

Europride u Beogradu: Nismo ZA, ali MORAMO

Velika bi ovo godina mogla biti za LGBTI+ zajednicu. Velika, jer slijedi veliki događaj i to u Beogradu, gradu u kom su još uvijek svježe scene nasilja nakon, nazovimo je nulte Parade iz 2001. godine, ali i 2010. godine. U godinama između, nasilja nije bilo jer nije bilo ni parada. Nije nasilja bilo ni naredne tri godine, jer je parada mahom zabranjivana kako se ne bi izazivali nasilnici.

Kurs je promijenjen od 2013. godine i to uz novu, nekad radikalsku vlast, a danas naprednjačku. Ono što nisu smjeli „demokrate“ sa Borisom Tadićem, smjeli su bivši radikali sa Aleksandrom Vučićem, ali nemojmo da nas zavara da uglađenost i ta otvorenost jer je riječ o pragmatičnosti.

Ono što je posebno bitno istaći, što u ovom slučaju čini bitnu razliku u odnosu na „demokrate“ je činjenica da je Aleksandar Vučić uspio zauzdati „navijače“, huligane, kriminalce, pa i crkvene predstavnike. Ali pitanje je dokle?

Jer nije se Srbija puno izmijenila u odnosu na tu 2001. godinu, kao ni 2009.  kad je pod prijetnjama i otkazana, ili 2010. kad je održana i kad je povrijeđeno 132 policajca i 25 građana, a uhapšeno 249 osoba.

O tome govori izvještaj o incidentima organizacije „Da se zna!“. U izvještaju stoji da su 2021. godine počinjena 83 incidenta, što je 37 % više incidenata motivisanih mržnjom prema LGBT+ osobama, nego je to bilo 2020. godine, i 24 % više nego 2019. godine. U 19 incidenata počinjeno je fizičko nasilje.

Bez obzira na to opada broj prijavljenih slučajeva zbog nepovjerenja u institucije, na što ukazuje izvještaj jer preko 80 % prijavljenih incidenata bilo nevidljivo nadležnim institucijama.

I jeste, u međuvremenu je Srbija dobila deklarisanu lezbejku za premijerku, ali ta premijerka nije učinila ništa da se neki od osnovnih zahtjeva koji se već godinama ističu, a koji se poklapaju i sa onim što možemo čuti na Povorci u Sarajevu, ispune.

Podsjetimo, to su: usvajanje zakona o istopolnim zajednicama, o rodnom identitetu i poboljšanju zdravstvenih usluga za trans osobe, adekvatna reakcija vlasti na govor mržnje, obrazovanje i edukacija mladih o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu itd.

U takvoj situaciji u Beogradu, u septembru ne slijedi tek obična Parada, kakve viđamo unazad od 2013. godine već slijedi Europride. Beograd je izabran u konkurenciji gradova poput Barcelone, Dublina, Lisabona i to sa više od 70 % glasova da bude evropska Pride prijestolnica. 

Procjene su da će u Beograd tim povodom doći oko 15.000 do 20.000 ljudi i to je već pravi izazov jer nije isto zatvoriti oči pred 1.000 ljudi koji redovno učestvuju na Paradi, ili na nekoliko desetina puta više koji planiraju doći na sedam dana, koliko inače traju Pride sedmice.

Nije ovo nova informacija. Zna se da će Beograd biti Pride centar Evrope već više od godinu dana, ali da li je Beograd i da li je Srbija spremna na taj iskorak i prije svega da li je moć koju Vučić ima nad raznim grupama koje već mjesecima, za sad samo po zidovima Beograda, najavljuju da će „Beogradom krv liti“, zaista tolika?

Sam Goran Miletić, jedan od organizatora Parada, a u ovom slučaju i koordinator EuroPride-a, ističe da je atmosfera slična onoj iz 2009. godine, kad je Parada zabranjena. Veliki je broj prijetnji, a atmosfera se ispituje i kroz razne inicijative za zabranu. Jedna se podmeće kroz temu majmunskih boginja kroz sljedeći tekst koji se širi društvenim mrežama:

„NEMOJTE POSLIJE DA NISTE ZNALI”

Da li vam je malo čudno sto je CDC (Centers for Disease Control and Prevention) na sajtu objavio da majmunske boginje prenose homoseksualci? Kako to odjednom umesto da se brani i propagira LGBT zajednica ona se označava kao potencijalna pretnja po zdravlje? Nešto ovde nije u redu.

Podsetiću vas samo na dvije činjenice:

1. U Srbiji (Beogradu) se u septembru održava EUROPRIDE

2. Srbija je oduvijek bila omiljena meta za svako zlo.“

Druga je inicijativa pokreta Dveri da se Parada u Beogradu zabrani na 100 godina, koju planira predložiti novom sazivu Skupštine Srbije.

Odgovor je stigao od Gej lezbejskog info centra koji su pokrenuli inicijativu da se zabrani rad Srpskog pokreta Dveri na 100 godina zbog “klerofašističke, šovinističke i homofobične politike koju taj pokret vodi od samog osnivanja, a koja je kulminirala posljednjih dana”.

„Smatramo da mržnja ne sme da bude program političkih činilaca u Srbiji, jer mržnja prema LGBT zajednici, koju Dveri konstantno promovišu i nameću, doprinosi povećanju nasilja i govoru mržnje koji je, kako vidimo eskalirao i na zidovima Beograda, a sve povodom predstojećeg EuroPride-a u septembru“, navod u saopštenju.

Ali ono što posebno upada u oči je ponašanje novog gradonačelnika Beograda, Aleksandra Šapića jer ono što je on izgovorio odgovarajući na pitanje da li će prisustvovati jednoj tako velikoj manifestaciji i da li će je otvoriti govori o odnosu prema Paradi i prema LGBTI+ zajednici. Nismo ZA, ali MORAMO.

„Da li sam ja sad najsrećniji na tu temu, to sad nije ni važno. Ono što je bitno je da pokažemo da smo mi grad otvoren za sve ljude, nadam se da će da protekne u najboljem redu i da ispunimo našu dužnost i obaveze kao domaćini tog događaja“, rekao je Šapić.

Najavio je da on neće podizati zastavu iznad Skupštine Grada, kao da neće ni učestvovati, a da je ono gdje će sigurno biti prisutan i što će Grad Beograd zdušno podržati, manifestacija „Dan porodice“, koja se obilježava 15. maja.

Ali biće kako gazda kaže, a gazda još opipava puls i šalje probne balone.

Probnih balona će biti još, ali nije ovo obična Parada da se može otkazati dan ranije. Ipak, ovo je još samo jedno pitanje koje trenutno muči Srbiju a koje se ogleda kroz dilemu: EU ili Rusija. Formiranje nove vlade, koje se očekuje nekih mjesec dana prije Europride-a, daje odgovor na sva pitanja.

Dejan Kožul je novinar i dopisnik više medija sa prostora Jugoslavije (Novosti, Lupiga, FTV…). Više od deset godina uređuje i vodi radijsku emisiju KUPEK koju emitira Radio Republika (Novi Sad), Radio Rojc (Pula), KLFM (Split), te Radio Bruškin (Kotor) za koju kaže da je najslobodnija moguća terirorija jer nema tabua.

Related Posts

O jednom pozorišnom procesu

Krajem maja smo u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu izveli premijeru predstave “Kiselina” u režiji Nermina Hamzagića, po tekstu Asje Krsmanović. Izveli smo je Gordana Boban, Mirvad Kurić, Selma Mehanović i ja. Već neko vrijeme osjećam potrebu da napišem nešto o procesu proba za tu, vrlo posebnu, predstavu. Nije običaj da se piše o pozorišnim procesima, osim u […]

O festivalima i nadolazećim festivalskim danima 

Festivalski dani su egzil u književnu utopiju. Dani slobode. Mjesta razgovora i susreta. Utoliko više su značajni, jer nas podsjećaju da je pisanje naš posao, naša ljubav, naš smisao, i da u tom senzibilitetu nismo usamljeni.  U vrijeme kad su finansijska sredstva za kulturu minorna, osjećaj za važnost izgradnje multikulturalne i umjetničke suradnje slabašna i tanjušna, pojava[…]