Daniel Eror je aktivni član civilnog društva, s 15 godina progresivnog iskustva u području dijaloga, pomirenja i izgradnje mira, uglavnom radeći s mladima u Bosni i Hercegovini i Europi. Osnivač je i predsjednik organizacije Youth for Peace, organizacije koja radi na polju edukacije i osnaživanja mladih za mirovni rad i izgradnju kvalitetnog bh. društva. Također, aktivni je član globalne mirovne mreže URI (United Religions Initiative) i URI Global Council Trustee od 2018. godine. Također, on je i do-predsjednik Religions for Peace Europe. Certificirani je trener za rad s mladima, s ekspertizom na područjima izgradnje mira: komunikacije, dijaloga, transformacije sukoba, suočavanja s prošlošću, ljudskim pravima i diskriminacijom.

Daniele, tvoje radno iskustvo je zaista impresivno. Radio si na velikom broju projekata, u raznim organizacijama. Reci mi šta je ono na šta si najviše ponosan od svih projekata i poslova koje si radio i u kojima si do sada učestvovao?

Osnovao sam Youth for Peace, i na to sam najponosniji. Nekoliko mojih kolega i ja smo shvatili da želimo napraviti nešto svoje, gdje nas niko drugi neće moći ograničavati. Kada si u nekoj organizaciji, moraš slijediti određena pravila, a ta pravila su često rigidna i otežavaju ono što je najbitnije – rad na terenu. Upravo zato, iz tog nekog bijesa smo kreirali Youth for Peace prije osam godina, to jeste 2014. godine kada je organizacija zvanično registrovana, da bismo aktivno sa radom počeli 2016. godine. Tada Youth for Peace počinje biti ono što je on danas. Od tada radimo na izgradnji mira. Ponosan sam jer sam uradio i napravio nešto za šta nisam mislio da ću uspjeti – napraviti organizaciju koja radi na kvalitetnim stvarima i koja je prepoznata među mladima u cijeloj državi. Posebno sam ponosan na ljude koji su oko mene, koji pomažu meni i ja njima – da pričamo tu pozitivnu priču u koju i lično vjerujem.

Svjedočimo ogromnom egzodusu mladih iz naše zemlje i taj trend je prisutan duži niz godina. Iz vašeg iskustva rada sa mladima, možete li nam reći šta bi mogao biti glavni uzrok tome?

Mladi ovdje nešto rade, a onda odu u inostranstvo, jer misle da je tamo bolje i da će im biti lakše. Kad odu u drugu državu, onda vide da tamo nemaju alternativu. Tamo mnogo rade i trude se i ostvare nešto. Tvrdim da, kad bi se jednako toliko trudili ovdje, u Bosni i Hercegovini, da bi im isto bilo dobro. Dva razloga postoje zašto trend odlaska mladih prisutan. Jedan pozitivan, jedan negativan. Negativni se ogleda u tome da vani postoje bolje prilike, bolja podrška, bolji sistem i ostalo. Istovremeno, ovdje ima puno više prostora, jer recimo, osnovati Youth for Peace u jednoj Njemačkoj ne bi imalo smisla, kako vjerovatno takvih organizacija ima, postoje, a ovdje je to nešto novo. Ustvari, niža je konkurencija, u bilo kojem polju, što znači da imaš mnogo više prilika nego li vani.

Vaša organizacija prvenstveno radi sa mladima, kao i veliki broj drugih organizacija. Ono što mnogi ističu kao problem jeste činjenica da im se na događajima koje organizuju pojavljuju manje više iste osobe, mladi koje možemo nazvati aktivnima. Postavlja se pitanje kako doći do onih mladih koje nazivamo “pasivnim”?

Jako je velik broj mladih, koji će samo sjediti i žaliti se i neće uraditi ništa povodom toga. Prije su se mladi kroz nevladin sektor vodili idejom – bori se, iskoristi priliku, a sad je malo drugačije. Poprilično je nevladin sektor zasićen. Problem nam je skupiti mlade ljude, jer radimo edukativne susrete u kojima nema previše prostora za tulumarenje, zbog čega mladima nije toliko zanimljivo. A kako privući pasivne mlade je pitanje svih pitanja, na koje nemam odgovor. Postoji 20% mladih koje ovakve stvari nikad neće interesovati i na njih ne možemo utjecati. Ima 20% onih koji su aktivni, koji će se uvijek odazvati. I ostaje nam 60% mladih, koji su nam target grupa, koji su nezainteresovani, ali se nekako može doći do njih i važno je pronaći kanal kojim će naši pozivi doprijeti do njih. Ipak, moram naglasiti da je to izuzetno teško. U društvu, među mladima, vlada apatija. Vladaju razmišljanja, za koje ja mislim da su ostatak  filozofije prošlog sistema – neko će drugi nama pribaviti, i mi moramo čekati na to i ti drugi su krivi što nam ne pribavi, a mi smo tu i mi ćemo prigovarati jer toga nema, a kada dođe to nešto, ni to nije dobro.

Da li si se ikada susretao sa nekim iz te target grupe, onako jedan na jedan i kako su ti susreti izgledali? Da li si im ikad ponudio da se priključe na edukacije?

Imam i poznanike koji ne vide poentu u ovome što mi radimo. Ja mogu pričati s njima, pokušati ih motivisati i mogu možda jednu osobu motivisati, ali to nije sistem. Ne mogu ići od jedne do druge osobe i tražiti im da se priključe. Zato moramo tražiti alternative. Pozitivno je što kada privučemo neke od njih, dosta njih se zadrže i ostanu tu. Po prirodi, ljudi su socijalna bića koja žele da se povezuju, da komuniciraju, da daju svoje mišljenje, da razmišljaju. Zbog toga se mi trudimo potaći ljude koji dođu na razmišljanje, a kako bi sami došli do nekih zaključaka – na šta na kraju budu ponosni. Mislim da upravo radi toga ostaju, jer im otvaramo prilike. Mediji su zasićeni, prvenstveno mislim na društvene mreže. Preko toga mladi primaju sve informacije. To im je zanimljivo i interaktivno i time se okupiraju, i ne treba im ništa više. Zato je moja uloga da ih “ukradem” sa TikToka i dovedem na seminar. Da im skrenem pažnju sa meni “nebitnih” na neke meni “bitne teme”.

Kada je Youth for Peace tek počinjao sa radom, društvenih mreža je bilo manje, to jest bile su manje popularne nego danas. Možeš li napraviti neku paralelu aktivnosti mladih tada i danas i koliko su vam društvene mreže pomogle ili odmogle da animirate mlade ljude?

Pomogle su nam u smislu da danas lakše dolazimo do mladih. Mi mlade animiramo upravo putem društvenih mreža, a ne putem institucija. Poziv se objavi na društvenim mrežama i na osnovu toga dobijamo prijave, koristeći moderne alate, algoritme, promocije i ostalo. U tom smislu su nam društvene mreže pomogle. Ali prije nam je bilo lakše doći do mladih, sad su mladi u svojim domovima, na društvenim mrežama provode najviše vremena i ne žele da izađu iz te zone. Manje im je bilo ponuđeno, zbog čega su se više odazivali susretima. Upravo sada imamo razmjenu u Litvaniji i teško nam je naći 6 mladih ljudi koji će se odazvati. Prije bi to bio hit, a sad se trebamo dobro potruditi da ih sakupimo.

Koja je željena skupina mladih, odnosno kakve mlade priželjkujete u na svojim edukacijama?

One mlade koji imaju najveći potencijal napretka. Ako biramo između mlade osobe koja je ocijenjena na aplikaciji fiktivnom osmicom, a nakon edukacije će preći na devetku i mlade osoba koja je u početku fiktivna petica, ali će nakon edukacije preći na osmicu, radije ćemo birati ovu drugu. Cilj su nam oni koji nisu imali priliku razvijati se i napredovati.

Koliko su mladi svjesni uloge medija u društvu i, prema onome sa čim si se susretao, koliko su medijski pismeni i da li konkretno tvoja organizacija radi nešto na tome?

Mladi često nisu svjesni koliko pojedini mediji mogu biti opasni, najčešće zbog nedovoljne medijske pismenosti u društvu. Mediji znaju, u svom izvještavanju, zaobići poentu. Recimo ako će izvještavati o Paradi ponosa koja je bila, istaknut će loše stvari i pokušat će publiku usmjeriti na to. Zato pokušavamo objasniti mladima, da kada primaju informaciju, ne samo da treba da je provjere, nego da razviju kritičko mišljenje u vezi s informacijom koju prime. Da pokušaju shvatiti zašto je nešto napisano i izneseno u javnost da li i ko ima koristi od toga, da li je vijest ispolitizirana, kakav efekat je htjela izazvati, želeći im otvoriti oči. Mi radimo i sa mladim ljudima koji će za nekoliko godina biti na poziciji novinara koji priča priču. Zato se trudimo, dok su u fazi formiranja, dok studiraju, da im damo perspektivu koliko njihova priča može utjecati na nekoga, negativno ili pozitivno.

Koliko je značajna uloga obrazovnih institucija i da li vi sarađujete s njima kada je u pitanju edukacija mladih o izgradnji mira i stvaranju međureligijskog dijaloga?

Naša saradnja s njima skoro da ne postoji i jasno mi je zbog čega. Postoje tri glavne etno-političke struje, tri kurikuluma; bosanski, hrvatski i srpski i svaki promoviše ekskluzivne vrijednosti te etničke grupe. Mi dolazimo s pristupom – razmišljaj, izađi iz svoje kutije, iz etnonacionalnih kutija. Razmišljaj o historiji, o sadašnjosti, razmišljaj o onome šta mediji govore, kako političari djeluju i slično. Svakako, treba istaći, kako  postoje dobri primjera pojedinaca, profesora, direktora škola, koji su spremni na saradnju, i u suštini sva naša saradnja sa obrazovnim institucijama se zasniva na saradnji s pojedincima. Najbanalniji primjer koliko sistem želi raditi na izgradnji pomirenja je da, recimo, u nekom selu u kojem je zastupljena jedna etnička grupa, dijete druge etničke grupe, koja je u manjini, neće ići tu u školu nego u neko najbliže susjedno selo, da bi bilo među “svojima”.

Da li se dešavalo da na edukacije dolaze mladi iz manjih sredina koji su otvorenih pogleda i te poglede iznose u većim sredinama, npr. u Sarajevu, kojima ne smetaju različitosti do onog trenutka dok se ne vrate u svoje sredine, kada se nekako vraćaju i zatvorenijim stavovima? Ako si imao priliku svjedočiti ovakvoj pojavi, imaš li neko objašnjenje za nju?

To je stvar društvenih identiteta i grupa. Jači si što si „istiji“ sa svojima i što si različitiji od drugih. Generalno govoreći, ti dođeš u veliku sredinu i vidiš da imaš veću priliku da iskažeš svoje stavove, no problem nastaje kada se vratiš u manju sredinu, gdje su stavovi zatvoreniji, jer kad se vratiš postaješ različitiji od svojih i gubiš snagu grupe. Recimo, nije problem sjediti sa nekim drugačijeg etničkog porijekla ili recimo sa nekim ko je pripadnik LGBTIQ zajednice, ali je problem vratiti se u svoju sredinu i reći da si sjedio sa takvima, jer ćeš biti osuđen. Onda su mladi zbunjeni, jer u jednom trenutku im je to sve prihvatljivo i ugodno, dok ne dođu tamo gdje im kažu da to nikako nije uredu. Nažalost, to je realnost, svima se to može desiti, jer se ljudi često vode konformizmom – gdje svi tu i ti.

Šta vi u Youth for Peace radite kako biste spriječili da se to dešava?

Kroz edukacije motivišemo mlade da samostalno razmišljaju kako bi ojačali i ne bi upadali u tu zamku. Fokusiramo se na medijsku pismenost, religijsku pismenost, političku pismenost, suočavanje sa prošlošću. Cijenjenje žrtve kao žrtve, a ne matematiku. Poticanje na razgovor o svemu što se trenutno dešava, rad na izgradnji mira, komunikaciji, kulturi dijaloga, transformaciji konflikta. Ključno je razgovarati – o svemu, o onome što nas boli, što nam smeta, što nas brine. Najlakše je mrziti drugog i drugačijeg, osuđivati ga bez da ga saslušamo i pokušamo razumjeti.

Da li danas postoji međureligijski dijalog među mladima i da li se stanje pogoršalo i poboljšalo u odnosu na generacije naših roditelja?

U teoriji postoji nekoliko vrsta dijaloga. Onaj svakodnevni, gdje srećeš nekoga druge religije i imaš neki neobavezni razgovor, iako uopšte ne morate pričati o religiji. Ta vrsta dijaloga postoji u nekim sredinama, dok u monoetničkim zajednicama imamo potpuno odsustvo istog, jer za to nema prilike, što je sasvim normalno. Problem nastaje kada stvaramo predrasude na osnovu onoga što smo čuli.

Strukturiranog dijaloga ima jako malo. Prema mom mišljenju, tri dominantne vjerske zajednice u BiH su poprilično ekskluzivne i sistemski nedovoljno podržavaju dijalog. Više su usmjerene na svoje sljedbenike nego na inkluzivnost prema drugima. Nominalno, sve vjerske zajednice podržavaju dijalog, ali u praksi nedovoljno, i to sve zavisi od individua. Neki su super otvoreni, neki nezaintersovani, neki potpuno protiv. Prema istraživanju, vjerske lidere stanovnici BiH najviše slušaju i vjeruju im, više od političara, medijskih ličnosti, profesora – znači imaju najviše utjecaja i mislim da to ne iskorištavaju dovoljno. Kada govorimo o međureligijskom dijalogu za vrijeme mladosti naših roditelja, i tada se znalo ko je ko, samo je bilo potisnuto. Svi su bili Jugosloveni, pa se nije pridavao značaj. Optimističan sam jer generacija 2000. i mlađi su puno liberalniji po tom pitanju, spremni su razgovarati na tu temu, što mi daje neku nadu da će biti bolje.

Da li su i u kojoj mjeri političke struje povezane sa vjerskim zajednicama?

Svakako da jesu. Pozivam svakog da istraži te poveznice. Zanimljivo bi bilo ići po misama, liturgijama i džumama i slušati propovjedi. Vrijedilo bi istražiti da li ima govora mržnje i u kojoj mjeri. Vrijedilo bi istražiti da li ima isticanja nepovjerenja i netrpeljivosti prema drugima, da li ima političke promocije.

S obzirom na to da radite ne izgradnji pomirenja u cijeloj regiji, kakvo je tu je stanje i kako naša država stoji po tom pitanju?

Odaje se utisak da najviše nepovjerenja ima između Srbije i Albanije i Kosova, zato što je konflikt najnoviji. Onda naravno između Srbije i Bosne i Hercegovine. Ono što je zanimljivo jeste da je nepovjerenje i latentna mržnja puno veća unutar Bosne i Hercegovine, nego između recimo Bošnjaka iz Bosne i Srba iz Srbije. A Bosna je poprilično neutralna prema Kosovu, Albaniji, Makedoniji i Crnoj Gori.

Zbog toga što radiš na izgradnji mira, na promociji međureligijskog dijaloga, da li si ikada dobio prijetnje? Od roditelja, institucija ili bilo koga? Da li neko od njih vrši pritisak ili postavlja zabrane za dolazak na edukacije mladima jer će biti sa nekim ko je “drugačiji”?

Kada se radi o roditeljima, oni možda hoće kontrirati i pokušati kontrolisati svoju djecu. Roditelji djece se možda hoće pobuniti, ali neće imati dovoljno argumenata da istraju u tome. Na osnovu čega mogu da mi prijete? Jer sam doveo djecu na edukaciju? Jer pričaju “naši” sa “njihovima”? Imali smo zanimljivu priču. U Travniku smo implementirali edukaciju; deset katolika i deset muslimana je radilo zajedno – pa su nam rekli da njihovi roditelji znaju da rade zajedno – ne bi bili sretni.

Koliko vam za interreligijski dijalog pomaže ili odmaže vjeronauka kao predmet u školama?

Mislim da je vjeronauka za društvo jako važna  jer promiče moralne vrijednosti – prave moralne vrijednosti koje se promoviše u svim zastupljenim religijama u BiH. Mislim da ima odgojnu notu, koja bi pomogla da se društvo učini zdravijim, ali samo, ako se ne zloupotrebljava u promovisanju mržnje protiv drugih. Ako promoviše moral, ljubav, mir – onda pomaže. Stvar u tome što imamo super vjeroučitelja, a ima i onih groznih. Problem je što vjeronauka ponekad promoviše ekskluzivitet te vjerske zajednice, što u našem društvu jest jednako etnička zajednica, i kreira distancu prema ostalima, a moja uloga je da smanjim tu distance i u tom pogledu mi (nam) odmaže.

Zanima me šta je za tebe mir, kao nekoga ko radi s mladima na izgradnji mira i bori se za to?

Za mene, a i po teoriji, mir je odsustvo svih vrsta nasilja, indirektnog, strukturalnog i kulturalnog.