Piše: Ljupko Mišeljić

Roman-poema „Deca“ je svjedočanstvo o dominantnoj, vladajućoj paradigmi ljudskog bitisanja koja glasi: „čovjek ne može a da ne komunicira“. Prepoznajući nagone za komuniciranje s drugima kao nagone za komuniciranje čovjeka sa samim sobom, autorka Milena Marković bira obračun sa dominantnom paradigmom realizujući ispovijest u stihu sistemom unutrašnjih dijaloga. Tokovi spoznaje istine o sebi i artikulacije spram drugog koje autorka koristi kao asimptote funkcije bitka praćeni su artikulacijom potrebe za persiflažom ega i superega kao prelaznih predmeta razvoja do stanja svijesti i morala. 

Iako je narativ romana – poeme „Deca“ otkrivanje nesvjesnog bitisanja u artikulaciji spram stereotipa i predrasuda, u samom težištu djela je nastojanje za olakšavanjem napetosti. Potraga za srećom koja bi se ostvarila kada bi se ljudska bića suočila sa osjećajem brige o pozitivnom rastu prezentovana je u postupku suočavanja s produktivnom psihopatologijom. Specifična terapija dramatizacijom istražuje motive i težnje čovjeka da psihičkim osjećanjima dosegne transcendentnu i duhovnu stranu ljudskog iskustva. Umjesto konačnog i definitivnog odgovora na pitanje je li to moguće u libretu „Deca“ iskazan je amalgam funkcionisanja te (prirodne) doktrine. 

Borba sa anticipacijom koju prezentuje autorka posvećena je sklonostima ka samoostvarenju. Dovodeći u prvi plan pitanja da li emocije nastaju razumom i šta su „razumne okolnosti“ koje utiču na emocije, spor koji „Deca“ prezentuju je ispovijest o povremenom praznom hodu retikularnih formacija mozga: centara za empatiju, saosjećanje, povezivanje, ljubav. Pripovijest o obračunu s najdubljim i najskrivenijim stereotipima i predrasudama prati pripovijest o „okupacijama“ misli i emocija koje su specifične za raznolike modalitete govora i ponašanja u ophođenju prema najbližim tokom svakodnevice koja se prezentuje kao forma odrastanja. Distanca od izvora impulsivnosti, lakovjernosti, sugestibilnosti, moralnosti pojedinca i etike gomile propituje se kao jedan od načina razgradnje dogmi sopstva, identiteta i bitka u isprepletenim meandrima psihe i emotivnog aparata. 

Postavi li se pitanje zašto si tu gdje jesi čovjek može imati dva odgovora: zbog „sad i ovdje“ ili „zbog svega što je do toga dovelo“. Opera „Deca“ nastoji da ovim dvjema strujama pripiše položaj ravnopravnosti, makar privremeno, nastojeći da argumentuje da su i jedan i drugi odgovor vid suočavanja sa prošlošću koju je kreiralo odrastanje. Tako se profil „poželjnog“ gledaoca ove opere gradi voljom interpretatora da sebe doživi kao osobu koja je već uložila značajan napor prema prihvatanju ubjeđenja da je raskrstila sa dogmom prihvatanja „evolutivnih neminovnosti“ i svjedočanstava o „imanentnoj nemoralnosti“ i drugih racionalističko-prosvjetiteljskih manipulacija koje nude dogme religije. Tim se „nemoralnostima“ i „evolucionim neminovnostima“ opera „Deca“ izruguje onoliko koliko izruguje druge krajnosti svojstvene „egu“ i „superegu“ pojedinca/pojedinke. 

U konvencionalnoj podjeli scensko-gledališnog prostora na prostor izvođenja predstave i prostor gledališta, gledalac/gledateljka je pred odlukom da li će dopustiti da se saživi sa plesno-poetskom teatrom i upusti u postupak kojim se uvodi svijet svakodnevice u pozorišnu kuću. Interpretativne aktivnosti gledaoca poput postavljanja pitanja vrijednosti, izricanja suda i odustajanje od njega, donošenja i odbacivanja zaključaka, davanja i oduzimanja saglasnosti za određene akcije, utvrđivanja uzroka i izvora problema, rješavanja logičkih zavrzlama i zagonetki preuzima na sebe (uz spisateljicu) glumačka postava opere „Deca“. Valovi i ritmovi scenskog pokreta i scenskog govora usmjereni su na simulaciju gestikulacije i mimike naših svakodnevnih „grčeva“ i na izgradnju prikaza psihičkih i emotivnih stanja infantilnosti i kontinuirane adolescencije koje svakodnevno nudimo samima sebi kao najpovoljnije ishode samokritike. Glumački ansambl daje rijetku priliku za (re)akciju u odgovoru na sadržaj koji se plasira sa pozornice samo djeci koja su locirana u lijevom dijelu proscenijuma, kao dio glumačkog ansambla ali i kao dio publike. Dok djeca čekaju svoju priliku da daju odgovor „vječitoj djeci“ koju tumači glumački ansambl, traje zabuna publike na koju opera „Deca“ računa u gradnji apsurda: je li „dosada“ djece koja čekaju svoju priliku za odgovor predstava za sebe.

„Dosada“ funkcioniše kao oznaka za naizgled beznačajne manifestacije prirodnih formi doktrine. S jedne strane, simulacija ideje književnog djela počiva na narativu da je dosada nepresušan izvor čovjekove potrebe da kontinuirano kreira misli na koje nije potaknut događajima u prirodi ili društvenim gibanjima, već snagom unutrašnjeg bitisanja. S druge strane, prezentacija ideje da je dosada sam sadržaj potrebe za konstrukcijom identiteta sugeriše narativ da je čovjek konstruisao svoj bitak u artikulaciji odnosa prema ljudima i događajima, a ponajmanje u odnosu prema sebi samom. Te subjektivističke struje plesno-poetskog teatra samo su podsjetnik da su ljudi kao pojedinci/pojedinke ipak zajednica bihevioralnih praksi, ponašanja, identiteta koje biraju, ali i bolni izvještaj suočavanja sa ulogama dogmi sopstva i bitka. 

Pozivajući se na paradigmu „čovjek ne može a da ne komunicira“, opera „Deca“ propituje ljude kao subjekte cirkulacije fluidnih životnih situacija koje se nerijetko ponavljaju u matricama i dinamici međuljudskih odnosa, ali i u matricama i dinamici odnosa čovjeka sa samim sobom. U čekanju djece da odgovore na pripovijesti „glumačkog ansambla“, djece koja su dio tog ansambla i koju vidimo na proscenijumu, prezentovana je pored „dosade“ još jedna bitna paradigma. Nagoviješten je još jedan cijeli paket bolnih pitanja o prirodi interpersonalnog (međuljudskog) komuniciranja: Da li su naši svakodnevni razgovori rezultat izvještavanja o već formiranim mišljenjima i stavovima? Da li su naša čekanja da damo odgovor (porodici, društvu…) formirala ličnosti, identitete, sopstva, bitak? Da li su te formacije proizvod namjere da sami sebi odgovorimo na pitanja o omeđenosti sopstvene svijesti i kursu gibanja koje određuje moral, i zašto nastojimo da to podijelimo sa drugima? Da li nam druga, treća, četvrta (…) osoba u komunikaciji treba samo zato da bismo podijelili izjašnjenja koja smo već formirali? Da li je moguć razgovor sa drugim u kome nastaje nova vrijednost, ako čovjek komunicira drugome isključivo kad mora da podijeli sadržaj koji je već formiran?