Benjamin Bajramović

Nepodnošljiva hereza pozorišta

Proces proba

Teško mi je pisati o probama, pretpostavljam da je mnogim glumcima tako. Teško je o probi artikulisati smislenu rečenicu, napisati nešto suvislo. U Hrvatskoj je uvriježena riječ pokus.Ta riječ, pokus, sa ezoterijskom (istovremeno i naučnom) izmaglicom koja je obavija naslućuje pravu prirodu probe. Tačno opisuje alhemijski, paracelzijanski, heretički unutarnji život u utrobama pozorišnih zgrada. Na velikim i malim scenama, po sporednim prostorijama, podrumima i tavanima, tinjaju i izgaraju glumci na probi, kao ugljevlje i legure u kamenim loncima starih učenjaka i mistika, da bi iscurile kap-dvije kakvog eliksira, kakve nove supstance kroz koju se bitak može osmotriti malo bliže nego prije. Dvije riječi su ovdje ključne: pokus i heretički. Ako je potrebno opisati probe sa Zlatkom Pakovićem i ansamblom Bosanskog narodnog pozorišta u radu na predstavi “Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo.”, dovoljne su te dvije riječi. Radili smo u miru, introspektivno, s entuzijazmom. Bilo nam je hladno, zgrada BNP-a je ogromna, a grijanje minimalno, ali tako je u svakom procesu proba u BNP-u. Interna je šala da za glumce BNP-a temperatura iznad 15 stepeni postaje neuslovna za rad. Prebacili smo se na Malu scenu, tamo je toplije i, otkrit ćemo, za nas bolje, intimnije, a za likove koje igramo, surovije i zlokobnije. Tamo smo vršili svoje pokuse, iznova i iznova, otkrivali, dodavali, brisali i sjekli, skoro do samog dana premijere, heretičke premijere.

Pozorište je nužno heretičko. Istinsko pozorište je nužno heretičko, zato što je potraga za istinom njegov nagon. Biti u potrazi za istinom, u svakom ljudskom pokoljenju je opasno i heretičko. Pozorište je, ili prastari alhemičar nagnut nad knjigom u potrazi za istinom, ili radoznalo dijete koje udaraju po prstima kada dodirne tračak istine. Ako se istina u stvarnosti zagubi, uvalja se u glib i zaguši, treba je potražiti u pozorištu. Istina koju ono nudi nije pravna, sudska, dokumentarna, nego suštinska, univerzalna, plotinovska. Pozorište daje istinu o ljudskoj prirodi, ne samo onih na sceni, manje ili više fiktivnih, nego i onih stvarnih, onih u publici. Svaki pozorišni umjetnik koji drži do sebe jednom je rekao da je pozorište ogledalo stvarnosti. Šekspir je napisao da pozorište vrlini pokazuje njeno sopstveno lice, poroku njegovu rođenu sliku, a sadašnjem pokoljenju njegov oblik i otisak. Breht je otišao korak dalje i, citirajući Trockog, rekao da pozorište nije ogledalo, već čekić kojim se stvarnost treba oblikovati.

Draženko Jurišić

BNP Zenica

Glumački ansambl Bosanskog narodnog pozorišta Zenica je, u smislu kohezije, zajedništva i radne etike, najbolji ansambl u Bosni i Hercegovini. Uzevši u obzir uslove u kojima zaposlenici rade (hladnoća, vlaga, generalno neuslovna zgrada), predstave kakve se često rađaju na scenama BNP-a su ništa manje od malog pozorišnog čuda. Što je najvažnije, BNP se ne može optužiti za kukavičluk ili kalkulaciju. U svojoj tradiciji BNP nastoji da održi umjetnički i moralni integritet. Tu se pozorište voli pasionirano i snažno, tu se za pozorište živi. To je kuća u kojoj kapa, curi, škripi i otpada, ona je ekscentrična, hirovita, zbunjena i bosa ali baš u takvoj kući tinjaju žeravice kreacije. To je kuća pozorišnih proletera. Kuća umjetnosti. Uz rizik da padnem u patetiku: Moja kuća.

Draženko Jurišić

Saopštenje intelektualaca

Reakcija kluba intelektualaca “Sudija Gradiša” na predstavu “Grobnica za Borisa Davidoviča: kako je danas zidamo” je, u suštini, reakcija jedne opskurne i marginalne organizacije (koja je sama sebi stavila u zadatak da “kontinuirano djeluje na revitalizaciji, preporađanju i očuvanju konstruktivno-kritičke svijesti u BH društvu” i koja intelektualca definiše kao “čovjeka koji promišlja sve oblike pojavnosti”) koja od svoje osnivačke skupštine 2021, pa do prije par dana niti je šta revitalizirala niti preporodila, a kamoli promislila kakav oblik pojavnosti, barem što se Gugla tiče. Bitno je osvrnuti se na ovo saopštenje, prvenstveno iz pozorišne perspektive.

Pozicija gledatelja pozorišne predstave nije ništa manje trudbena i zamorna od pozicije glumca koji igra. Jednako kao što glumac komunicira sa gledateljem određenu ideju, više ili manje kritičnu prema stvarnosti, gledatelj ima izbor, štaviše, dužan je da tu i takvu ideju kritički i sam obradi. Ukoliko je pozorište istinsko, gledatelj će naići na istinu, osim kad je u pitanju ideologizovan gledatelj. Takav gledatelj uvijek misli da mu se, kroz predstavu, potura neka druga ideologija, jer nije sposoban da razluči ideologiju od stvarnosti, zapravo, u glavi takvog gledatelja, ideologija jest stvarnost (Sam Kiš je to objasnio, uzevši za primjer Sartrov lik, rođaka Žila, u svom eseju “O nacionalizmu”), i sva se stvarnost filtrira kroz sito ideologije. Sva umjetnost, ne samo pozorišna, u suprotnosti sa ideološkim postavkama takvog gledatelja postaje podvala, poturanje, trojanski konj one druge ideologije. To seže dotle da stvari koje, na prvi pogled, nemaju veze sa ideologijom, na primjer, propitivanje sprege kapitalizma i korupcije, autoritarnog karaktera i prirode vlasti, izaziva invokaciju sankrosanktnih pojmova koji postaju ugroženi ili ismijavani (u ovom slučaju genocid, šehidi, hidžab, bošnjački narod, islamska duhovnost itd.). Bojim se da se, u slučaju saopštenja kluba intelektualaca “Sudija Gradiša” radi upravo o ideologizovanom gledanju jedne kritički nastrojene pozorišne predstave.

Intelektualci se žale da predstava ismijava državne institucije, tužitelje i političare (još jedan pokazatelj ideologizovane svijesti – institucije države su svete i van svake kritike) i pozivaju se na Aristofana, Sofokla, Šekspira i Brehta, da oni “ukazuju na anomalije u društvu na umjetnički i književni način”. Svaki od tih pisaca je ismijao i kritikovao institucije društva i društvo samo, njihove citate vidjeli smo u prvom dijelu teksta. Sam Šekspir u “Mišolovci” parodira kralja Klaudija i kraljicu Gertrudu da bi Hamlet na vidjelo istjerao – istinu. Pozorište postaje sklisko pri ideologizovanom tumačenju, kao jegulja.

Draženko Jurišić

Zabrinjavajuće su dvije stvari u ovom saopštenju. Prva, s kojom lakoćom se u tekstu članovi kluba intelektualaca razbacuju riječima kao što su “genocid”, “klanje”, “žrtve”, “proklinjanje sudbine”, “samoprijezir”, “samogađenje”.  U pozorištu se te riječi ne govore olako. To je diskurs grčke tragedije, prapočelo pozorišta, prema kojoj svaki pravi pozorišni čovjek gaji ogromno poštovanje.

Druga stvar, saopštenje intelektualaca vrlo jasno prenosi odgovornost za korupciju koju predstava propituje sa konkretnih, fiktivnih likova (koji su u predstavi  zamišljeni, dopunjeni i nanovo napisani prema predlošku iz stvarnosti, i u duhu pozorišne hiperbole ukazuju na univerzalnu karakteristiku našeg društva, a to je korupcija, što čak ni intelektualci u svom saopštenju ne poriču) na čitav bošnjački narod, pokušavajući da kritičnost predstave tumači na sljedeći način: ako su političari, lideri i tužioci korumpirani, mora da je korumpiran čitav bošnjački narod, a to ne može biti, stoga su političari i tužioci bezgrješni. Identifikacija između naroda i “prvaka” je potpuna u ideologizovanom umu, cijeli se jedan narod posmatra kao idejna tvorevina “prvaka”, “prvaci” raspolažu apsolutnim pravom na taj narod, oni mu postaju demijurzi. To je apsolutna besmislica.

Saopštenje također izričito traži da BNP u što skorijem roku napravi predstavu o Srebrenici. To je urađeno odavno. U BNP-u rađen je “Srebrenički inferno”. A sam Paković, u predstavi BNP-a “Bojte se Allaha” jasno prokazuje počinitelje i odgovorne za genocid u Srebrenici. Intelektualci također izričito traže da se s jednom predstavom o Srebrenici otputuje u Beograd i da se tamo igra. Intelektualci ne znaju da je Zlatko Paković, kojeg optužuju za poturanje velikosrpske ideologije i bošnjačkog autošovinizma, u samom Beogradu režirao predstavu o Srebrenici, koja završava sa ogromnom srpskom zastavom na kojoj su napisana imena i matični brojevi ubijenih Srebreničana.

Saopštenje kazuje još: “Pošto je dijalog u predstavi prožet selamom, bošnjačkom tradicijom, nošnjom i islamskom duhovnošću, gledateljima je oduzeta bilo kakva sloboda u zaključivanju.” Zašto bi sloboda zaključivanja bila oduzeta zbog selama, hidžaba i bošnjačke tradicije? Jasno je jedino da je klupskim intelektualcima automatski oduzeta sloboda u zaključivanju čim su na sceni vidjeli hidžab i čuli selam. To, dakako, ima veze sa nedodirljivošću i ideologizacijom pomenutih pojmova. Implicira se da selam i hidžab garantuju vrlinu, što nije tačno. Nisu svi ljudi koji se pozdravljaju sa “selam alejkum” dobri.

Kad smo se poklanjali na premijeri lica gledalaca nisu bila uvrijeđena. Neka su bila ravnodušna. Neka su plakala, osmjehivala se, neka su se lica grčila se u počecima katarze. To je za nas dovoljno.

Pozorišne predstave su baklje koje povremeno buknu na dugoj, mračnoj stazi. Tom stazom idu gledatelji.

Naši prijatelji.

Benjamin Bajramović rođen je u Zenici, 1989. godine. Osnovnu školu završio je u Zenici, Gimnaziju u Sarajevu. Godine 2011. godine diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Od 2012. do 2016. godine radio je kao stalni saradnik Sarajevskog Ratnog Teatra. U Bosansko Narodno Pozorište ulazi 2016, prvo kao spoljni saradnik, a član ansambla postaje 2020. godine. Uloge je ostvario u nekoliko internacionalnih projekata, u Hrvatskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Ruandi. Režirao je dvije predstave i autor je četiri dramska teksta te jednog romana.

Related Posts

Ajna Jusić: „Umjetnost jeste i ostaje ključna kao medijator između marginaliziranih identiteta i društva koje se neadekvatno ne suočava sa prošlošću“

Razgovarala: Vanja Šunjić Ajna Jusić je aktivistica i predsjednica Udruženja Zaboravljena djeca rata. Kroz svoj angažman pokretala je brojne inicijative koje se tiču zaboravljene djece rata, među njima je i ime jednog roditelja. Ajna Jusić se 2019. godine obratila u Ujedinjenim nacijama u ime sve djece rođene zbog rata u BiH. Po njenoj životnoj priči je snimljen […]

“Sigurno mjesto” raskida s narativima koji suicid pokušavaju motivirati

„Sigurno mjesto“, dugometražni film hrvatskog redatelja Juraja Lerotića, nježna i bolna priča o suicidu mladog čovjeka ispričana iz vizura njegovog brata i majke, osvojio je, ne samo niz strukovnih umjetničkih nagrada, nego i srca publike diljem svijeta. Osim što je 2022. godine „Sigurno mjesto“ nagrađeno Srcem Sarajeva za najbolji film, a Lerotić za najboljeg glumca, film je[…]